Capitulu 23
Ryosaku era di novu sulu.
Mieko, ca era sempri accantu a iddu, nun c'è cchiù 'nta lu giardinu...
Non importa unni cerca.
U sintimentu di solitudini è di perdita aumenta di ghjornu in ghjornu.
Ryosaku vaga pi lu cortile di la scola, circhendu tracce di Mieko.
Poi si nni vau a l'attrezzatura orizzontali di jocu.
... Hè u locu induve hà avvicinatu Mieko per a prima volta, un locu cù ricordi preziosi.
"Chissu è veru. Mieko-chan, tu stai appesa ccà, li tò mutanni sunnu spuntati... "
Ryosaku murmurò cu sè stessu, parendu di sunnà.
Ancu iddu si nni iju a la altalena.
Era un locu preziosu induve Mieko è Ryosaku si pudianu rilassà nantu à l'altalene fiancu à fiancu, rilassendu si da l'esaurimentu di a corsa.
"Mieko-chan puzzava tantu bè tandu... "
Tuttavia, nun puzza di Mieko.
... Ryosaku nun po' cchiù annusari lu so profumu.
Mieko nun si trova 'nta la biblioteca. Nu postu memorabili unni liggiunu libbra d'immaggini fiancu a fiancu li jorna di pioggia...
"Chissu è veru. Eccu unni appi lu nomu di Mieko-chan pi la prima vota".
Quandu Ryosaku hà guardatu fora di a finestra, i ricordi di Ryosaku cù Mieko è i lochi impurtanti induve hà cercatu tracce di ella sò stati sparsi cum'è un rotulu di ritrattu in u grande cortile di a scola.
Ogni ricordu preziusu torna a vita in un modu fantasticu.
Ryosaku si senti 'n sognu e joca cu Mieko nta sti ricordi.
... Ma u so "odore" ùn si truvava più.
A fine, l'ochji di Ryosaku si sò rivolti à "quellu locu", un pocu al di là di l'attrezzatura di ghjocu di u bar orizzontale.
In quellu mumentu, l'ochji rossi brillanti di Mieko di quellu ghjornu s'avvicinanu à a so mente, u profumu dolce di ricordi felici sparisce, è Ryosaku torna à i so sensi.
Ryosaku lascia u cancellu di a scola è piglia u so percorsu nostalgicu versu a scola.
E' la stissa strata ca caminava a casa ieri e l'avutru jornu, ma già si senti nostalgica.
Mancu Mieko era ccà.
A so amata Mieko, chì sempre si teneva a manu è qualchì volta teneva e spalle di Ryosaku mentre caminavanu, ùn hè più accantu à ellu.
"Le mani di Mieko-chan...eranu morbide e calde"...
Ma nun la po' teniri cchiù a manu.
... Da tandu in poi, Ryosaku passava i so ghjorni à vagà solu, ghjornu dopu ghjornu, circhendu ricordi cù Mieko.




